Datum i vreme: 28.03.2024, 13:17 Dobro Došli, Gost! (PrijavaRegistracija)


Korisnik(a) pregleda ovu temu: 1 Gost(a)
Cevap yazOdgovori  Nova TemaNova Tema 

20741 views

Ivo Andric - Biografija i romani

11.02.2014, 15:15
Poruka: #11
Nije na vezi
Ivo Andric - Biografija i romani
Travnička hronika

Iz Andriceve rizniceTravnička hronika (1945) je istorijski roman pisan za vreme Drugog svetskog rata, ostvaren po modelu evropskog realističkog romana. Obuhvata vreme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasičan roman više od bilo kojeg drugog Andrićevog romanesknog ostvarenja. Roman je ispripovedan u trećem licu i sklopljen je od prologa, epiloga i 28 poglavlja. Razlika između travničke i višegradske hronike jeste u tome što se roman Na Drini ćuprija mahom zasniva na fikcionalnoj nadogradnji usmenih legendi dok je Travnička hronika nastala imaginiranjem vrlo bogate dokumentarne građe. Hronika o Travniku je beletristički sedmogodišnji letopis koji obrađuje vreme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Počinje dolaskom francuskog konzula, a završava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula. Prema poetičkom pravilu koje važi za sve Andrićeve romane (izuzimajući donekle Gospođicu) i ovaj roman okrenut je istoriji. U procesu stvaranja Travničke hronike Andrić se služio bogatom dokumentarnom građom iz oblasti istorije civilizacije, etnologije i autentičnim spisima o istorijskim ličnostima koje su predstavljene u romanu. Istorija je „utkana tako reći, u svaku rečnicu (do te mjere, ponekad, da bi se mogle staviti, pri dnu stranice referencije izvora), dajući joj na taj način izvjesnu autentičnost i životnost“, napisao je Mithad Šamić u studiji Istorijski izvori Travničke hronike.

Od svih Andrićevih dela hronika o vezirskom gradu ima najviše likova. Ključni lik dela je francuski konzul Žan Davil, Parižanin tanane prirode, pesnik po osećanju sveta. Ta istorijski verifiikovana ličnost je kao prototip poslužila Andriću za oblikovanje književnog lika u kojem se kao u osetljivom mediju projektuju slike bosanske sredine, običaja i navika bosanskog sveta. Nikada do tada Davil, savremeni mladi čovek evropskog obrazovanja, nije video ljude kao što su bili Travničani, ni običaje kao što je audijencija kod turskog vezira, ni navike kao što je pljuvanje nedobrodošlog stranca. Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil čita klasičnu tragediju a kod koga ona izaziva grohotan smeh, Andrić je hteo da prikaže sudar dva sveta i dve kulture koji se nikada neće pomiriti, a jaz između njih neće biti prevaziđen ni pokušajima njihovih najdobroćudnijih predstavnika.

Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu početkom 19. veka. Skromni bivši pogranični oficir potpuno je zbunjen Travnikom. Bačen u međuprostor dveju civilizacija, ne razumevajući do kraja nijednu od njih, fon Miterer je, pri tom, fatalno obeležen brakom sa ženom koja se neizmerno razlikuje od njega. Fon Miterer nije razumeo nijednog od trojice turskih vezira koji su se smenjivali za vreme njegove službe u Travniku ni istočnjački svet ćutnje i tajnih radnji čiji su oni predstavnici. On takođe nije razumeo ni novi građanski svet francuske države ni njenog predstavnika Davila, sa kojim je često dolazio u sukob. Bio mu je stran svet fantazija njegove lepe ali i čudne žene.

Vezirov Konak je treće središte političkog života i mesto najčešćih susreta trojice diplomata. Očekivalo bi se da predstavnici prosvećene Evrope čine zajedničku prepreku azijatskom osvajaču. Da nije tako kazuje nam vezirov komentar posle jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom: „Dva psa, pa se pobila u mojoj avliji.“ Ako Austrija ne ratuje sa Turskom, ona ratuje sa Francuskom; ako Turskom carstvu u opadanju slabe osvajačke namere, javiće se novi osvajač, ovoga puta u Evropi, Napoleonova imperija.

U Travničkoj hronici sudarila su se četiri sveta, različita po veri, kulturi, istoriji, običajima. Emisari zapadnih i istočnih svetova našli su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokušaju da se približe i razumeju. Najbliži saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski ćehaja, teftedar Baki, kao i travničke kasablije, u neprestanim su međusobnim sukobima i stalno iskazuju mračne ljudske nagone. Čak i ako neki od pripadnika tih toliko različitih kulturnih krugova pokuša da pomiri suprotnosti sa kojima se suočava, odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost uništenja. To se, na primer, dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafniću.

Na nesreću, jedino zajedničko svojstvo u različitosti tih civilizacija jeste nepoštovanje čoveka, suštinsko nepoštovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedač ukazao kroz neizgovorenu rečenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Ćutljivi travnički trgovac želeo je da se zahvali francuskom diplomati na pažnji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doživeli: „Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajući nas od ostalih“, ali zbunjen ne uspeva to da izgovori.

Vi morate biti registrovani da bi videli ovaj sadrzajSamo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. - Registruj se i "klikni na HVALA" da bi video sadrzaj
Quote
11.02.2014, 15:16
Poruka: #12
Nije na vezi
Ivo Andric - Biografija i romani
Znakovi

„Znakovi“ su Andrićeva priča iz savremenog života, napisana u smeni trećeg i prvog pripovednog lica, a prvi put objavljena 1951. godine. Počinje relativno brzim uvodom, koji vodi do središnjeg toka pripovedanja. Objektivni pripovedač opisuje tugu palanačkih hotela. Jedne večeri u jednom takvom hotelu sreo je izvesnog profesora V. koji mu je ispričao jednu priču. Objektivni pripovedač je psiholog, objavljuje radove u Psihološkoj reviji, profesor V. ga prepozna, priđe mu i tako otpočne razgovor koji će onoga trenutka kada se u njemu dotaknu žena pretvoriti u dugi, zagrcnuti monolog. Profesor V. priča, ne bez znakova skretanja od normale, o nesporazumu koji je doživeo sa jednom ženom. Profesor V. sebe vidi kao čestitog, odmerenog i uvek pristojnog čoveka, što se naročito potvrđuje u njegovom odnosu prema ženama, tačnije, u nepostojanju takvih odnosa. Tako bude dugi niz godina koje prolaze u potpunom uzdržavanju. Profesor V. ulazi u zrelo doba. Dobivši premeštaj u Beograd on jednog dana susretne na ulici neku zgodnu ženu. Ona ispusti paketić i profesoru se, pošto se ljubazno sagnuo da joj doda taj paketić a ona mu uzvratila zahvalnim pogledom, učini da je po sredi neki znak. To potvrdi i u razgovoru sa kolegom. U pitanju je, zaista izgleda, neki tajni, ženski znak. U dugoj nedoumici da li da krene u potragu za tom ženom on jednog dana, prolazeći kraj pozorišta, vide na panou njene slike i pročita njeno ime. Bila je to primadona Katarina Maranska. Odlazi na predstavu, i čini mu se da u prepunoj sali primadona, nastavljajući da mu daje znakove, gleda samo njega. Proveri u razgovoru sa kolegom da li je zaista tako, i pošto ovaj potvrdi da drukčije ne može biti i pri tom mu čestita, profesor V. odluči da na svoj rođendan pošalje Katarini buket ruža. Te večeri pevala je Tosku. Uz ruže pošalje i pismo u kojem opiše celo tok ljubavnog slučaja, od prvog susreta na ulici... I zbilja, Katarina se u prvom činu Toske pojavi sa njegovim buketom. Sutradan, pošto je to bio nedvosmislen znak, on vrataru opere preda novo pismo, ali ne dobi nikakav odgovor. Kolega ga upozori na žensku ćudljivost. Dva dana docnije profesor V. u poštanskom sandučetu nađe program neke svečanosti u kojem je Katarinino ime bilo podvučeno crvenom bojom, što protumači kao nov znak. Pronađe, pošto podmiti vratara, primadonin broj, ali ni posle nekoliko poziva nije uspeo da sa njom razgovara. Opet se posavetovao sa kolegom koji mu reče da ga primadona voli ali da verovatno ima nekih prepreka toj ljubavi. Profesor V. pati, danima. Ne može da pronađe rešenje. Konačno odluči. Ode na stan primadoni, adresu je dobio na sličan način kao i broj telefona, i pozvoni. Otvori mu neka postarija žena, po glasu je pretpostavio da je to ona ista koja je na telefonu govorila da primadona nije kod kuće. Nekako ga pusti unutra kada reče da je iz pozorišta. Ali, ni tada nije video svoju ljubav, jer ga žena, pošto vide o čemu je reč, ljutito isprati, uz pratnju nastojnika. Sutradan pre podne pozove ga direktor škole, da ga opomene zato što uznemirava Katarinu, sve se već bilo raščulo. Nijedno objašnjenje nije pomoglo, ni profesorov bes, ni nastojanje da direktoru objasni ko je kome davao znakove. U ljutnji, profesor se uputi do Katarine. Upada u stan gde se Katarina, napola odevena i rasčupana, uz vrisku, zakljuvača u kupatilo. Pojavljuje se nastojnik sa policijom. Profesor V. odbija da otključa stan u kojem se zatvorio. Popusti tek kada pristignu i vatrogasci. Iz policije je upućen u bolnicu, gde je zadržan na posmatranju, a po otpuštanju je penzionisan. Nikada, priča on objektivnom pripovedaču, nije razumeo zašto mu je Katarina davala onolike znakove. Niko to ne razume. A on te znakove vidi, gde god da se pojavi. Eto, vidi ih i u tom provincijskom hotelu u kojem se susreo sa pripovedačem, ali ne sme to da otkrije. „Znakovi“ nije samo priča koja nastaje na matrici komedije zabune, nego je psihološka studija glavnog lika, profesora V. koji je stalno opsednut znakovima.

Vi morate biti registrovani da bi videli ovaj sadrzajSamo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. - Registruj se i "klikni na HVALA" da bi video sadrzaj
Quote
11.02.2014, 15:17
Poruka: #13
Nije na vezi
Ivo Andric - Biografija i romani
Put Alije Đerzeleza

„Put Alije Đerzeleza“ (1920), prva Andrićeva pripovetka koja je pisca na velika vrata uvela u književnost. Ostvarena je kao triptih, a ispripovedana sa stanovišta sveznajućeg pripovedača koji, pričajući o muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Glavni lik poznat je u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju. Andrićeva pripovetka nastaje kao parodija narodne epske pesme, postaje doslikavanje portreta i dovršavanje priče o nekadašnjem gaziji koga stižu umor i godine. Sve ono što su nekada u narodnoj pesmi bile viteške osobine junaka, u Andrićevoj priči postale su Đerzelezove mane. Sve ono što je nekada Đerzeleza činilo uzvišenim, sada ga čini smešnim. Svi koji nisu smeli da priđu njegovoj desnici i konju od megdana, sada teraju šegu sa njim. Đerzelezove osobine postaju anahrone, a on sam ne može da pokaže svoju veličinu jer nema odgovarajućeg protivnika. Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u smislu epske pesme, on svakako ostaje tragični junak. Ne shvatajući suštinu sopstvene neostvarenosti, žaleći za stvarima koje nikada neće dostići, lepotom, željenom ženom, jer je i stvoren samo da želi, on upada u niz neugodnih situacija iz kojih izlazi ponižen i ismejan. Vrhunac njegove tragičnosti dat je u poslednjoj sceni kada se našao na krilu jedine žene koju nikada nije poželeo, a uspeo je da stigne samo u njeno naručje. I tada, pun damara i nemira, lamentira nad svojom sudbinom: „I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tjelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!“

Vi morate biti registrovani da bi videli ovaj sadrzajSamo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. - Registruj se i "klikni na HVALA" da bi video sadrzaj
Quote
Cevap yazOdgovori 


Skoči na Forum:

Boemi | Kontakt | Povratak na Vrh | Lite (Arhivski) Oblik


Powered By smboemi.com Boemi Forum, © 2008-2024Boemi Forum.

Sva prava zadrzana Boemi Forum